Tko je branitelj?
- Ljudi su jednostavno neumorni u tome da sebe prikažu u nekom svijetlu koje u biti nema neke velike povezanosti sa njima samima. To zbilja smatram jednom velikom bolesti ovog našeg društva. U ovom slučaju neki od njih, počeli su vjerovati u svoj veliki „ratni put“, koji su u većini slučajeva sami pisali, a netko tko sebe naziva „časnikom“ je to potpisao. To je potpisano ili zbog prijateljske veze, ili (na žalost) za novac.
- Za jedan primjer mogu navesti slučaj kada jedan poduzetnik koji je jedan kraći period bio u jednoj elitnoj postrojbi i nije bio na ratištu, traži od časnika koji mu je bio nadređen, da mu poveća provedeno razdoblje u postrojbi i u ratni put napiše da je i on bio na više ratišta. Na pitanje zašto mu to treba jer ima i novac i položaj. Poduzetnik kaže: „Svojoj djeci kad odrastu, želim pokazati da sam bio na ratištu, a to je još bolje kad im pokažem da je to bilo u ovako elitnoj postrojbi“. On je u stanju lagati i svojoj djeci da bi sebe pokazao u što boljem svijetlu.
- Do nedavno se te ljude nije moglo zamisliti, da sjede za stolom, za kojim se priča o ratu. Danas nam prilaze s tim: „Što „nam“ ovi rade? „Mi“ smo zakinuti i obespravljeni“.
- Gospodo, ako onda nismo bili „mi“, nismo ni sada. „Mi“ smo „mi“, a „vi“ ste „vi“. Tako je bilo onda neka tako ostane i sada. Nikakav lažni „ratni put“ to ne može promijeniti. Bar ne kod nas koji smo bili na ratištu.
- Kad smo išli na „teren“ riskirati život (cijeli ratni period od početka do kraja), bilo ljeto ili zima, za njih smo bili jednostavno budale koje ginu bez potrebe! Često ih se znalo čuti: „Kod moje kuće nema rata“ ili „Neka ide tko je lud, ja ne moram i neću“ itd.
- Da i ne spominjem one koji su svoje privilegije kupili „dezerterskim“ ili „profiterskim“ novcem, dok smo mi krvavili i branili njihove kuće. Kad ih pustiš duže u priču, čovjek bih i povjerovao da je njihovo „djelovanje“ bilo bitnije, nego svih branitelja koji su riskirali svoju glavu. Oni sebe vide kao osobito pametne, jer oni znaju prepoznati kako se trebalo „maknuti“ onda kad je bilo najteže, a sad sebe „isturiti“ i prikazati u svijetlu poduzetnih i osobito pametnih ljudi preodređenih za uspjeh.
- Iz tih razloga i ne volim neke brojke i da se spominje bilo nas je toliko i toliko... Papir očito svašta trpi, i u većini slučajeva „pravo stanje“ nije u skladu s onim na papiru. Iz tih razloga me nije uopće briga što piše na „papiru“ i da li netko ima neko odličje. Mi smo mala sredina i svatko o svakom sve zna. Tko je netko, što je, gdje je bio i što je radio. Zar onaj Zagorec (ne mogu ga zvati generalom jer on nema veze s vojskom) nema najviše odličja? To je na žalost svakako obezvrijeđeno!
- Bez obzira na sve, mi ćemo i dalje širiti istinu o Domovinskom ratu, obilaziti grobove svojih mrtvih, družiti se s preživjelima… Ovima gore navedenima možemo i oprostiti, ali i kad bih htjeli ne možemo zaboraviti. Nije nam drago da nas stavljaju u „isti koš“
- Za jedan primjer mogu navesti slučaj kada jedan poduzetnik koji je jedan kraći period bio u jednoj elitnoj postrojbi i nije bio na ratištu, traži od časnika koji mu je bio nadređen, da mu poveća provedeno razdoblje u postrojbi i u ratni put napiše da je i on bio na više ratišta. Na pitanje zašto mu to treba jer ima i novac i položaj. Poduzetnik kaže: „Svojoj djeci kad odrastu, želim pokazati da sam bio na ratištu, a to je još bolje kad im pokažem da je to bilo u ovako elitnoj postrojbi“. On je u stanju lagati i svojoj djeci da bi sebe pokazao u što boljem svijetlu.
- Do nedavno se te ljude nije moglo zamisliti, da sjede za stolom, za kojim se priča o ratu. Danas nam prilaze s tim: „Što „nam“ ovi rade? „Mi“ smo zakinuti i obespravljeni“.
- Gospodo, ako onda nismo bili „mi“, nismo ni sada. „Mi“ smo „mi“, a „vi“ ste „vi“. Tako je bilo onda neka tako ostane i sada. Nikakav lažni „ratni put“ to ne može promijeniti. Bar ne kod nas koji smo bili na ratištu.
- Kad smo išli na „teren“ riskirati život (cijeli ratni period od početka do kraja), bilo ljeto ili zima, za njih smo bili jednostavno budale koje ginu bez potrebe! Često ih se znalo čuti: „Kod moje kuće nema rata“ ili „Neka ide tko je lud, ja ne moram i neću“ itd.
- Da i ne spominjem one koji su svoje privilegije kupili „dezerterskim“ ili „profiterskim“ novcem, dok smo mi krvavili i branili njihove kuće. Kad ih pustiš duže u priču, čovjek bih i povjerovao da je njihovo „djelovanje“ bilo bitnije, nego svih branitelja koji su riskirali svoju glavu. Oni sebe vide kao osobito pametne, jer oni znaju prepoznati kako se trebalo „maknuti“ onda kad je bilo najteže, a sad sebe „isturiti“ i prikazati u svijetlu poduzetnih i osobito pametnih ljudi preodređenih za uspjeh.
- Iz tih razloga i ne volim neke brojke i da se spominje bilo nas je toliko i toliko... Papir očito svašta trpi, i u većini slučajeva „pravo stanje“ nije u skladu s onim na papiru. Iz tih razloga me nije uopće briga što piše na „papiru“ i da li netko ima neko odličje. Mi smo mala sredina i svatko o svakom sve zna. Tko je netko, što je, gdje je bio i što je radio. Zar onaj Zagorec (ne mogu ga zvati generalom jer on nema veze s vojskom) nema najviše odličja? To je na žalost svakako obezvrijeđeno!
- Bez obzira na sve, mi ćemo i dalje širiti istinu o Domovinskom ratu, obilaziti grobove svojih mrtvih, družiti se s preživjelima… Ovima gore navedenima možemo i oprostiti, ali i kad bih htjeli ne možemo zaboraviti. Nije nam drago da nas stavljaju u „isti koš“
Primjedbe