Kad zora svane...

Kažu da je najmlađe istovremeno i najdraže, dakle, svako tek rođeno, jest najmlađe, jest i najdraže. Sirotinja, ali ne duhom, sirotinja ne svojom krivicom, to bijaše odraz ljubavi preživjelog Vašarevićannaa Ante i njegove Anđe. U ovom malom kućerku rađaju se junaci. Dolazak prvoga već se proslavio. Zalilo se grlo hercegovačkom lozom, potiho zapjevalo, nadvili se nad kolijevku i rekli: zvat ćeš se Pavo. Budi blagoslovljen, budi uzor, hrabar kao sveti Pavao i nadasve odlučan kao Hrvat. I bi tako. 

Kršna gruda napaćenog naroda. Suzom oplakana, krvlju natopljena. Hercegovina. Tek jedna od hrvatskih milina, neumoljivo rađa hrvatsku slavu.

U jutarnjim satima Nedilje Svete na taj dan 22.lipnja 1952.g. rodila majka još jednog Hrvata. I rekoše susjedi, opet muško. Da, Bogu hvala, odvrati Ante. I evo ga opet, rodilo se najmlađe i najslađe. Valja zaliti, valja ga imenovati i s blagoslovom u život uputiti.

- Pa hajde ljudi, idemo nazdraviti, uđite u kuću – poziva sretni otac

- Ajmo ljudi, dobili smo još jednog junaka – odgovaraju ljudi i ne znajući da proriču budući život tek rođenog plačka.

- Ante, kako ćemo ga imenovati? – upita jedan od rođaka.

- Paaaa, ne znam još, nismo odlučili – odgovori Ante bacajući pogled na svoju Anđu, kao da traži pomoć u odgovoru od svoje suputnice.

- Ante - uzvrati Anđa - mi katolici po kalendaru Majke Crkve dajemo imena.

- E,e,da - zbunjeno će Ante - ali kako, ovaaaj, znaš da nemamo kalendar u kući.

Tko bi ga smio i držati kad je i obični kalendar označavao obitelj ustaškom.

- Pa što će ti kalendar? Nije li danas Sveta Nedilja, Ante? Nije li rođen na uskrsni dan našega Gospodina i Spasitelja?

- Pa je, vala dobro zboriš Anđo. Danas je Nedilja. Pa, onda neka se zoveeee,... i počne Ante zamuckivati.

- NEDILJKO – poviče Anđa odlučnim glasom – Nediljko neka se zove.

- Tako je, neka mu bude ime Nediljko – nasmija se Ante i nazdravi. Blagoslovljen budi imenjače današnjega dana, blagoslovljen budi Nediljko. Budi uzor, budi hrabar i odlučan kao Hrvat. I bi tako. Tako se to čini iznad svake hercegovačke kolijevke. Pečat udara fratar tek nakon kućnog „obreda“.

Eto tako. Tako se rodila još jedna radost, siromašne obitelji bogate duhom, obitelji Vegar. Rodio se i Jerko, rodila se i Rosa. Bogu hvala. Zalijevalo se i blagoslivljalo, i svako tek rođeno bijaše najdraže.

Ja pišem o ovom kojeg sam poznavao. Imenjaku uskršnjega dana. Njega sam volio. Uistinu, bio je blagoslovljen, bio je uzor, hrabar i odlučan kao što bijahu opjevni očevi hrvatskoga roda. Nedo, zora te je Svete Nedjelje iznjedrila. Poslije Isusova, imaš najljepše ime. Nediljko. 

Sretan ti rođendan prijatelju. Ali ne samo rođendan, sretan ti i imendan. Danas je nedjelja kao i prije 62 godine. Ti si jedan od rijetkih koji je imao opravdanu priliku slaviti imendan svakih sedam dana. Mi koji smo te poznavali, znamo da su se riječi tvoga oca Ante i majke Anđe obistinile u punom smislu. Reklo bi se, rano si otišao i ti i tvoj najstariji brat. Tek bi se moglo reći. Međutim, nije važno koliko čovjek živi, važnije je kako živi. Važno je biti čovjek, jako važno. Zato ovaj dan i jeste tako važan. U njemu obilježavamo tri naše bitnosti.

1. Ovo je dan kojim obilježavamo uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista

2. Ovo je dan kojim obilježavamo tvoj rođendan, početak života koji će mnogima biti uzor hrvatske odvažnosti.

3. Ovo je dan po kojem prepoznajemo našu hrvatsku i katoličku bitnost.

Zapravo, to je naš hrvatski život. Hvala ti što si ga svojim životom potvrdio.

Još jednom, sretan ti rođendan, sretan ti imendan! Pozdrav tebi i tvom bratu, mom bratu, našoj braći. Na uskršnji dan svi možemo slaviti i imendan i novi rođendan.

Ante Mamić